Školsko doba
Moje djetinjstvo
Za razliku od današnje djece, moji susjedi i ja provodili smo većinu vremena u prirodi – na okolnim livadama, u šumama i dvorištima naših obiteljskih kuća. Svaki dan bio je ispunjen kreativnim igrama! Tijekom proljeća i ljeta izrađivali smo kućice u šumi, „ratovali“ jedni protiv drugih omiljenim ručno izrađenim „oružjima“ poput lukova i strijela, raznih batina, praćki i slično. Naravno, koristili smo i nogometne te košarkaške lopte, a omiljeno dvorište za igru bilo je kod mojih susjeda, koji su na krovu sjenika imali pričvršćen koš. Njihov pas rado se priključivao igri pod košem, a ponekad bi i lagano gricnuo onoga tko bi se našao preblizu.
Sve se to događalo prije izuma računala i igraćih konzola, koje su nas s vremenom očarale. Srećom, moji roditelji nisu mi ih kupili, na čemu sam im danas zahvalan. Umjesto da „ratujemo“ u virtualnom prostoru, mi smo to činili u stvarnom okruženju – dvorištima, livadama i šumama. Zimi smo skijali po obližnjim brežuljcima i dragama, gradili staze, skokove, pravili snjegoviće i grudali se. Bilo je i tuča, suza, padova, razbijenih koljena i krvavih noseva, ali mogu reći da je to sve bilo dio jednog sretnog djetinjstva.
Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića
Pohađam Osnovnu školu Ivana Gorana Kovačića u Dugoj Resi dok istovremeno putujem u obližnji Karlovac na satove gitare u Glazbenu školu Karlovac, a navečer treniram tae-kwon-do koji kasnije zamjenjujem košarkom.
Gimnazija Karlovac
Za srednju školu odabirem Opću gimnaziju u Karlovcu te obitavam u istim učionicama koje je nekoć davno posjećivao slavni Nikola Tesla. Svaka sličnost s njime tu prestaje! Ni dan danas se ne mogu načuditi zašto ta škola još uvijek ne nosi njegovo ime.
Srednjoškolski period obilježava prelazak u veću sredinu, ali i sljedeću fazu života – doba prvih izlazaka, prvih simpatija te prvih zaljubljivanja. Oduvijek volim sport i on je kontinuirano prisutan cijeli moj život. Tae-kwon-do tijekom osnovne i košarka tijekom srednje škole moji su sportski izbori. Dva potpuno različita, a svaki na svoj način zanimljiva sporta s potpuno drugačijim trenerima te potpuno drugačijim ambijentom treniranja.
Ekonomski fakultet u Zagrebu
Ubrzo je stiglo vrijeme fakulteta. I danas se dobro sjećam tog ljeta 1998. godine, nakon završetka srednje škole, dok se bližio prijemni ispit na fakultet, najbitnija stvar je bila s kim „igramo“ iduću utakmicu i hoće li „Hrvatska“ pobijediti sljedećeg suparnika na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj! Hrvatska naposljetku osvaja broncu! Noć prije prijemnog ispita, Brazil u finalu igra protiv Francuske, dok ja pišem šalabahtere u logaritamske tablice pribojavajući se prijemnog ispita za koji se nisam adekvatno pripremio. Sve je manje bitno jer Hrvatska osvaja broncu!!!
Istovremeno uz Ekonomski fakultet upisujem i Fakultet političkih znanosti, ali nakon savjetovanja s obitelji ipak nastavljam s ekonomskim fakultetom, iako su me predmeti političkih znanosti puno više zanimali. Slijedi 6 i pol studentskih godina začinjenih dosadnim i suhoparnim predavanjima koja često preskačem, pogotovo ona ranojutarnja, a prisiljavanje učenju prava je mora.
Srećom stanujem u vrlo popularnom kvartu gdje je smještena većina najpopularnijih noćnih klubova, tek nekoliko minuta hoda od mog stana. San svakog studenta! Tko bi u takvom okruženju uopće razmišljao o učenju! Ubrzo razvijam iznimnu kreativnost odgađanja i izbjegavanja studentskih obaveza što mi naravno otežava i produžuje agoniju.
Nakon više od šest godina dolazim pred sam kraj mučnog i dugotrajnog procesa, ostaju mi tri ispita, a osjećam kao da ih nikada neću položiti. Mama mi daje ključan savjet: „Ne misli na sva tri, idemo jedan po jedan!“ Odličan savjet i nažalost jedan od rijetkih koji sam poslušao.
Svaki problem možemo razlomiti na više manjih dijelova koji se čine lakše rješivima. Na žalost tada nisam čitao knjige samo pomoći i sličnu literaturu koju sam počeo gutati tek u tridesetima.